Nemam vremena

 "Nemam vremena!", koliko to puta dnevno pomislite ili izgovorite ili čujete? Koliko to puta čujete u svojoj okolini? Da li vam je to postao program, navika, opravdanje ili ste loše posložili prioritete?!

Moje iskustvo s "nemam vremena" dovelo me, da zaista nisam imala vremena za najbitniju osobu - mene, a tada više nije imao tko drađivati sve što je stajalo ispred mene. To je napravilo veliki kolaps. Od stresa i nezadovoljstva sobom i životom generalno, nisam vidjela izlaz. U tom trenu nisam imala vremena ni za vježbu, a i kad sam razgrnula vrijeme da odradim bar jednu malu meditaciju, bila sam plitko i ispadala na prvu misao koja mi se pojavila.

Jedne noći u besanici (nisam se sjetila odraditi tehniku kako bi zaspala), negdje pred jutro, odjednom mi je postalo jasno da svi imamo 24 sata, da ni sekundu ne možemo prebaciti u novi dan i da nije problem u vremenu, već u mojem poslagivanju prioriteta. Tada mi je postalo jasno da se to treba promijeniti. Jasno mi je bilo da svakodnevnim višestrukim ponavljanjem, samo ojačavam program. Probala sam razlučiti zašto  nemam vremena, zašto mi je učinkovitost toliko mala (jasno sam znala da mogu puno više) i došla do činjenice da cijelodnevnu energiju trošim na poslagivanje sebe u mod – nemam vremena. Pao mi je na pamet jedan primjer za koji se nisam mogla sjetiti odakle mi, ali priča je bila kompletna: Rađeno je istraživanje u jednoj vrhunskoj kuhinji, sa vrhunskim kuharima, mislim, nekog hotela. Kad su istraživači ušli, samo su rekli kuharima da imaju samo 5 minuta da naprave kajganu i da požure.

Rezultat je bio: razbijena jaja na podu, prolito ili zapaljeno ulje, čak i opekotine, a i razbijenih tanjura. Cijeli kaos. Od kajgane gotovo ni k. Svi su pokušavali uhvatiti vrijeme. Inače, za kajganu uvježbanom kuharu ne treba niti dvije minute...

Od te noći prioriteti su mi drukčije posloženi, „nemam vremena“ sam sustavno izbacila iz glave. Sada uvijek imam vremena. I "Ja" sam dobila svoje mjesto, meditacija je dobila svoje mjesto, svi moji zadaci imaju svoje mjesto. Rezultat: od te noći imam 24 sata vremena, sve stižem, više-manje redovno meditiram, potrebno mi je manje sna i brže rješavam zadatke i daleko manje se trošim (energetski) i sve stignem i uvijek IMAM VREMENA. Kako za sebe, tako i za druge. U biti, ništa se nije promijenilo, i dalje imam gomilu raznih obaveza, potreba i želja. Samo stvar poslagivanja prioriteta (ali i micanje programa koji se samostalno, neprimjećen ugnjezdio i vladao svim aktivnostima).

I za kraj, kad nešto hoćemo - nađemo način, kad nešto nećemo - nađemo izliku!

VBK