Preskoči na glavni sadržaj

Očekivanje kao emocija koju dajemo u cilj


Što duže radim mentalne tehnike Silva metode, to više zapažam kako je očekivanje dvosjekli mač, mehanizam svijesti koji se vrlo često koristi krivo. 

Pogrešno usmjereno očekivanje vodi razočaranju, što, u slučaju ponovljenih razočaranja, često vodi ideji da je samo očekivanje pogrešno. Ovu premisu možemo pronaći u temelju nekih istočnih filozofskih sistema, no sve se češće pronalazi i na zapadu u obliku "prijateljskog" savjeta: očekuješ previše; ne smiješ ništa očekivati; imaš nerealna očekivanja.  Na sličan se način tretira i pojam želje - kao nešto što čovjeka čini nesretnim. Pitanje je, međutim, kako unutar takvog sustava uvjerenja postići bilo što?

Želja, vjerovanje i očekivanje tri su elementa uspjeha - tri kamena temeljca ostvarenja svakog cilja. Želja je emotivni pokretač koji otvara mogućnost postavljanja cilja; vjerovanje je, zapravo, ništa drugo do stavljanje težišta na sebe i svoju želju namjesto na tuđa mišljenja i vjerojatnost njena ostvarenja - ono pretvara želju u cilj. Očekivanje je emocija koju ulažemo u cilj, radosno iščekivanje rezultata sasvim nalik uzbuđenju koje osjeća dijete pred rođendan ili Božić.

No nisu sva očekivanja radosna. Koliko puta sa strepnjom očekujemo rezultate ispita, razgovara za posao, poruku/poziv od posebnog nekog? Precizan odgovor glasi: točno onoliko koliko smo se puta našli razočaranima. Strepnja vodi razočaranju. To je pogrešno očekivanje: uporno negativno mišljenje o onome što dolazi.

Negativna očekivanja su navike - mehanizam naslijeđen od okoline, usvojen i prihvaćen kao pravilo vlastitog svijeta bez da se njegovo kršenje ikada dovelo u pitanje. 
Negativno očekivanje nije realno - sadističko je i nerazumno, jer u patnji nalazi izopačeno veselje i besmisleno ulaže trud u suprotno od onoga što se doista želi. Lažna skromnost koja nas predstavlja kao nikada dovoljno dobre životni je kukavičluk, nerazumna ideja da imamo manje pravo na život od nekog drugog. Jedini razlog koji vodi idealizaciji ove slike je takozvana utjeha ideje da nismo jedine kukavice koje postoje. Psihologija mase uvijek može pronaći novu mjeru gluposti.

Slušati druge, uzimati u obzir teoriju vjerojatnosti, svrstati se u prosjek - zločin je prema životu, zato što poriče želju, ukida očekivanje i gasi strast.

Strast je ona drska, šarmantna, neodoljiva sebičnost koja nikome ništa ne oduzima, već stvara iz sebe, za sebe - i pritom prospe nešto od zlatnog praha obilja na one oko sebe.

Razmislite: čega se bojite? I što to ne želite? 



Popularni postovi s ovog bloga

Iskustvo polaznice seminara Silva metode

Pozdrav svima! Diplomica sam Silva metode osam godina. Završila sam seminar u Opatiji, a onda sam prisustvovala na nekoliko obnavljanja u Rijeci. Silva metoda promijenila je u ovim godinama živote, kako meni tako i mojim najmilijima. Konkretno, postala sam bolja osoba, shvatila sam da ljutnja, tuga i ostale negativne emocije smetaju više meni nego onima na koje su usmjerene, stoga sam "popustila" lance i puštam život da mi donosi samo prekrasne stvari iz dana u dan. Napredovala sam psihički i fizički, emotivno, okružila sam se prekrasnim ljudima, pomogla mami da prebrodi rak i sinu da dobije posao svog života. "Zavirila" sam u dubine sebe i svijeta i shvatila da bi bez Silva metode moj život bio prazan. A ono što je najbolje - za sve to skupa u ovim godinama koje su iza mene, nije mi trebalo puno truda ni vremena jer u prosjeku meditiram jednom dnevno i ne opterećujem se grižnjom savjesti što ne stignem ili sam preumorna za više. Kad bih p

Nemam vremena

  "Nemam vremena!", koliko to puta dnevno pomislite ili izgovorite ili čujete? Koliko to puta čujete u svojoj okolini? Da li vam je to postao program, navika, opravdanje ili ste loše posložili prioritete?! Moje iskustvo s "nemam vremena" dovelo me, da zaista nisam imala vremena za najbitniju osobu - mene, a tada više nije imao tko drađivati sve što je stajalo ispred mene. To je napravilo veliki kolaps. Od stresa i nezadovoljstva sobom i životom generalno, nisam vidjela izlaz. U tom trenu nisam imala vremena ni za vježbu, a i kad sam razgrnula vrijeme da odradim bar jednu malu meditaciju, bila sam plitko i ispadala na prvu misao koja mi se pojavila. Jedne noći u besanici (nisam se sjetila odraditi tehniku kako bi zaspala), negdje pred jutro, odjednom mi je postalo jasno da svi imamo 24 sata, da ni sekundu ne možemo prebaciti u novi dan i da nije problem u vremenu, već u mojem poslagivanju prioriteta. Tada mi je postalo jasno da se to treba promijeniti. Jasno mi je