Moj
prvi susret sa Silva metodom bio je daleke 1995. i to kroz knjigu Moć
prodaje, koju sam doslovno progutala u oduševljenju. Nakon čitanja
je slijedilo pažljivo praćenje uputa i tri puta dnevno brojenje i
brojenje, od 100 do 1, od 50 do 1, 25 do 1... i pokušaji tehnika
koje su u knjizi opisane. Napredovala sam sporo, no meni je tada bila
značajna razlika od dotadašnjeg funkcioniranja, pa mi nije
nedostajao motiva. Svakim danom moje oduševljenje je raslo. Činilo
mi se kao da netko nevidljivom rukom u mom kaos životu počinje
stvarati red, kao da se u mom životu pojavilo ono što sam dugo
tražila i sad ću napokon biti cijela.
Već
nakon nekoliko dana završavala bi svako svoje vježbanje sa željom
da završim seminar, mada tada još nisam znala gdje. I tad se desilo
„moje prvo čudo“, vozeći se u tramvaju uočila sam plakat na
kojem je pisalo: Silva metoda, slijedeći seminar, broj telefona...
Pročitala sam ga jedno desetak puta, nakon toga sam gospođu pored
sebe pitala da li i ona vidi plakat. Žena me malo zbunjeno
pogledala, zatim se počela lagano odmicati od mene vidljivo
zbunjena. Tad sam uočila da me i drugi putnici malo čudno gledaju i
shvatila sam da sam plakat čitala naglas svih ne znam koliko puta.
Slegla sam ramenima, rekla svima oko sebe (ili sebi): Zagreb ima
Silvu, otkinula s plakata repić s brojem telefona (još neki putnici
su to učinili) i nakon toga na prvoj stanici sišla. Ušla sam u
prvu telefonsku govornicu i nazvala dragocjeni broj i bila sam
upisana za slijedeći seminar. Ne mogu opisati bujicu emocija. Koji
dan! Jedva sam dočekala subotu i početak.
Subota
je prošla kao u snu. Gutala sam sve što nam je instruktorica
govorila, na pauzama sam svoje oduševljenje dijelila sa drugim
polaznicima, kad smo završili, meni se nije išlo kući, najradije
bih ostala do sutra, da mi se san ne raspline. U nedjelju ujutro sam
došla prva i čekala dobrih sat vremena dok nisu počeli pristizati
ostali polaznici. Tehnike koje smo prolazili tijekom dana, (neke sam
već poznavala iz knjige), sada su sjedale na svoje mjesto kao da su
tu oduvijek. Na kraju dana bila sam ispunjena i oduševljena naučenim
i bilo mi je drago što imamo pet dana za vježbanje i isprobavanje i
nestrpljiva da započne drugi dio.
Do
slijedeće subote bilo mi je potpuno jasno kako sve naučeno
funkcionira, bila sam puna novih iskustava koje sam željela
podijeliti sa grupom. Drugi vikend je nadmašio sva moja očekivanja.
Ni u najsmjelijim snovima, koje sam sanjuckala čitajući knjigu,
nisam ni izbliza mogla dokučiti iskustvo drugog vikenda. Ponosno sam
došla kući sa diplomom i iskaznicom, ali i sa odlukom da idem
ponoviti na slijedeći seminar. I ponovila sam ga, ne jednom, tad sam
bila na svakom. Od početka sam vodila bilješke mojih uspjeha, ali i
neuspjeha. Imala sam planove na čemu trebam raditi i što želim
promijeniti i toga se držala.
Još
i danas se živo sjećam jednog od prvih uspjeha, još uvijek ga rado
koristim kao referentnu točku prije novog projekta. Trebala sam
stroj za pranje rublja, u kupaonici je bilo malo mjesta, tek za onu
mini, koja se otvara odozgora. Financije nam baš nisu bile bajne, no
mene to nije omelo. Projekt na Ogledalu – perilica, mala, kupljena
i smještena na svoje mjesto u našoj kupaonici.
Šest
dana kasnije u našem se gradiću otvorila trgovina bijelom tehnikom
i svačim. Uključila sam radio i čula obavijest da daju robu na
kredit. Slijedeće jutro bila sam sa dokumentacijom u podužem redu
ispred trgovine. Strpljivo sam čekala, držala tri prsta i
ponavljala svoju vizualizaciju: perilica u mojoj kupaonici. Negdje
oko dva sata konačno sam došla na red. Trgovac je bio već prilično
nervozan. Pojasnila sam mu što trebam, a on mi je odgovorio kratko:
prodano! Samo normalne, ima i neka plića, ne znam što je još
govorio. Moja stisnuta tri prsta i ja ponovili smo još jednom: ali u
moju kupaonicu stane samo mala. „Nema. Rekao sam prodano, tko je
slijedeći.“ Ja sam još stajala naslonjena rukom na pult preko
kojeg je bila hrpa papira za pakiranje robe i gledala u njega,
odjednom je naglo iščupao papire ispod mojih ruku i progunđao:
„Prodano sve osim ove, sad sam se sjetio.“ Umjesto pulta pred
mojim očima se ukazala MOJA perilica. Kasno popodne su je donijeli i
postavili na njeno mjesto u mojoj kupaonici.
O
ostalim mojim iskustvima, uspjesima i neuspjesima drugi put. Ostanite
sve bolji i bolji do čitanja.
VesnaBK
Primjedbe
Objavi komentar