Što duže radim mentalne tehnike Silva metode, to
više zapažam kako je očekivanje dvosjekli mač, mehanizam svijesti koji se vrlo
često koristi krivo. Pogrešno usmjereno očekivanje vodi razočaranju,
što, u slučaju ponovljenih razočaranja, često vodi ideji da je samo očekivanje
pogrešno. Ovu premisu možemo pronaći u temelju nekih istočnih
filozofskih sistema, no sve se češće pronalazi i na zapadu u obliku
"prijateljskog" savjeta: očekuješ previše; ne smiješ ništa očekivati;
imaš nerealna očekivanja. Na sličan se način tretira i pojam želje - kao nešto
što čovjeka čini nesretnim. Pitanje je, međutim, kako unutar takvog sustava
uvjerenja postići bilo što?
Želja, vjerovanje i očekivanje tri su elementa
uspjeha - tri kamena temeljca ostvarenja svakog cilja. Želja je
emotivni pokretač koji otvara mogućnost postavljanja cilja; vjerovanje je,
zapravo, ništa drugo do stavljanje težišta na sebe i svoju želju namjesto na
tuđa mišljenja i vjerojatnost njena ostvarenja - ono pretvara želju u cilj. Očekivanje
je emocija koju ulažemo u cilj, radosno iščekivanje rezultata sasvim nalik
uzbuđenju koje osjeća dijete pred rođendan ili Božić.
No nisu sva očekivanja radosna. Koliko puta sa
strepnjom očekujemo rezultate ispita, razgovara za posao, poruku/poziv od
posebnog nekog? Precizan odgovor glasi: točno onoliko koliko smo se puta našli
razočaranima. Strepnja vodi razočaranju. To je pogrešno očekivanje: uporno negativno
mišljenje o onome što dolazi.
Negativna očekivanja su navike -
mehanizam naslijeđen od okoline, usvojen i prihvaćen kao pravilo vlastitog
svijeta bez da se njegovo kršenje ikada dovelo u pitanje.
Negativno očekivanje nije realno - sadističko je i
nerazumno, jer u patnji nalazi izopačeno veselje i besmisleno ulaže trud u
suprotno od onoga što se doista želi. Lažna skromnost koja nas
predstavlja kao nikada dovoljno dobre životni je kukavičluk, nerazumna ideja da
imamo manje pravo na život od nekog drugog. Jedini razlog koji vodi
idealizaciji ove slike je takozvana utjeha ideje da nismo jedine kukavice koje
postoje. Psihologija mase uvijek može pronaći novu mjeru gluposti.
Slušati druge, uzimati u obzir teoriju
vjerojatnosti, svrstati se u prosjek - zločin je prema životu, zato što poriče
želju, ukida očekivanje i gasi strast.
Strast je ona drska, šarmantna, neodoljiva
sebičnost koja nikome ništa ne oduzima, već stvara iz sebe, za sebe - i pritom
prospe nešto od zlatnog praha obilja na one oko sebe.
Razmislite: čega se bojite? I što to
ne želite?
I.G.
