srijeda, 20. lipnja 2012.

Letjeti kao ptica

mogu li riješiti svoj strah od letenja?
07.03.2012. u 08:25 poletjeti će avion sa zagrebačkog Plesa za Amsterdam i ja ću biti u njemu i iako me tamo čeka zasluženi odmor sa suprugom svaki put kad pomislim na to meni srce preskoči jedan otkucaj i oblije me hladan znoj. Onda krenu uvjeravanja same sebe i mojih bližnjih, popraćena točnim statističkim podacima o najsigurnijem načinu prelaženja s točke A na točku B.
Ali ne pomaže. Ako se i uspijem malo umiriti, čim stignem kući i upalim TV, na programu se prikazuje neki dokumentarac o avionskim nesrećama.
Dobro! Definitivno si sama ne mogu pomoći, a pomoć trebam. Super! Novost u Hrvatskoj! „Croatia airlines“ organizira tečaj za odvikavanje od straha od letenja. Ne zanima me koliko košta, a ne košta malo, to je to! IDEM! Ali ne!!!! Prvi sljedeći tečaj je tek 31.03.! Morati ću letjeti sa svojim strahom!!!!!!!

A onda jedno jutro uz kavu ponovno priča o Silva metodi, jer je moj suprug u studenom prošao prvi dio osnovnog seminara. I moje pitanje: A mogu li ja tamo riješiti svoj strah od letenja? I njegov odgovor: Tamo možeš sve! (Moram se pohvaliti da zadnjih dana ja njemu tako odgovaram.)
 I tako sam dva tjedna i četiri dana prije sudbonosnog leta stigla u Kozarčevu 22. Tamo sam najprije osjetila dobru „vibru“, a zatim upoznala najprije gđu. Nikoletu, tako pozitivnu......, a onda i neke krasne ljude s kojima sam odmah pronašla tisuću zajedničkih tema!!!
letjeti kao ptica
ogledalo uma
Sat po sat; vježba po vježba i stigli smo do tehnike Silva metode „ogledalo uma“
Plavi okvir: ja u stisnutom, malom prostoru, vruće mi je, ne mogu doći do zraka, prevelika buka, kad progovorim izazivam sukob sa susjedom; bijeli okvir – kabina aviona je prostrana, ugodna temperatura, iz zvučnika se čuje relaksirajuća indijanska glazba (koju sam kupila na odredištu svog prvog, sada već pretposljednjeg, zastrašujućeg leta), suprug i ja pijemo šampanjac i u ugodnom razgovoru planiramo naša tri dana u Amsterdamu, a u gornjem lijevom uglu stoji datum s početka priče).
 Vježba je završila, a ja sam je ponovila sljedećih šesnaest dana deset puta. Prvi tjedan nakon seminara svakodnevno, a nakon toga svaki treći dan (da, da, malo sam popustila u vježbanju). Uglavnom sam se u vježbama fokusirala na to!

Najprije sam primijetila, već nakon prvog ponavljanja vježbe, da kad god pomislim na let i krenem, jer sam tako samu sebe naučila, paničariti, „nešto“ me u meni zaustavi. Već sa jednim ponavljanjem vizualizacije sebe u bijelom okviru nestao je napadaj panike! Tih dana na TV-u nisu prikazivali dokumentarce sa avionskim nesrećama i ja sam nakon pet dana i pet vježba počela najprije lagano, a zatim sve glasnije govoriti kako se više ne bojim tog leta!

Uspjela sam! Ne bojim se letjeti!
A onda je došao i taj dan. Kasnili smo na aerodrom i bili fokusirani na stizanje na vrijeme i ja sam se u hipu našla u avionu, vezana u svom sjedalu, ne razmišljajući o letu! Najavili su polijetanje! Zauzela sam udoban sjedeći položaj, zatvorila oči, duboko disala i pokušavala osjetiti što se događa. Od kad sam bila mala želja mi je da osjetim bestežinsko stanje. Kod letenja to ne doživiš, a li u svakoj sekundi polijetanja imaš osjećaj da si bliže tome. Prekrasan osjećaj! Ostala sam vezana cijelim putem, čitala sam zanimljivu knjigu (možda straha nije bilo, jer sam ja bila u nekom drugom svijetu), a kad su najavili slijetanje gledala sam preko ljubazne gospođe koja je sjedila kraj mene kroz prozor kako se približavamo zemlji i kako je zemlja prekrasna! I uspjela sam! I bila sam ponosna na sebe! I dobila sam novu vizualizaciju svog posljednjeg uspjeha za dnevnu vježbu!
Nakon tri dana slijedio je povratak! Letjela sam natrag u Zagreb i žurila na drugi dio osnovnog seminara koji je to jutro već započeo. A što se leta tiče, znam da će mi malo tko povjerovati, ali nakon posebnog zadovoljstva koje pruža polijetanje imala sam osjećaj da sam u autobusu, još uvijek sam čitala onu istu zanimljivu knjigu i u jednom sam trenutku shvatila da su kola aviona dodirnula tlo i da sam u Zagrebu. Ma nije da nisam bila svjesna da slijećemo, samo mi se to nije činilo nešto čemu bi trebalo pridavati neki značaj.
I to je to! Ne bojim se letjeti!

P.S. imam hrabrosti!
Ova priča je moj pokušaj isprike što sam na krivom mjestu pokušala ostati lažno skromna pa sam svoje oduševljenje svojim uspjehom podijelila sa ostalim diplomcima tog popodneva na seminaru ne samoinicijativno, nego tek kad se gđa. Nikoleta sjetila mog straha i mog leta. I svaki put kad pomislim na to na tren se osjetim nedobro! Na sreću upoznala sam čaroliju riječ „prošlo“.

I da, od kada vježbam imam hrabrosti i za konstruktivnu kritiku i za ispriku i za pisanje.
I još samo jedan podatak, prvi je dan našeg boravka u Amsterdamu padala kiša. Tri prsta i rečenica: „Sutra sja Sunce“. Sutra je Amsterdam obasjalo sunce. Moj suprug koji već desetak godina svake godine posjećuje turistički sajam u Amsterdamu kaže da je to prvi put da je u tom gradu vidio Sunce!
L.T.

Nema komentara:

Objavi komentar